Recenzija: Indigo – Clemens J. Setz

Indigo prvi je od deset romana objavljen u sklopu projekta Europa iznutra i izvana 2020. – 2021. Cilj projekta je promocija i približavanje europske suvremene proze hrvatskim čitateljima, a izdavač Hena com odlučila je ovaj projekt započeti upravo ovom knjigom austrijskog pisca i prevoditelja Clemensa J. Setza.

Institut Helianau internat je za djecu koja pate od misterioznoga indigo sindroma. Svatko tko im se približi ubrzo osjeti posljedice kao što su mučnina, vrtoglavica i jaka glavobolja. Njihovi su roditelji mahom izmučeni, očajni ljudi, prisiljeni dugoročno trpjeti bolove. Kada se u institutu zaposli Clemens Setz i počne predavati djeci matematiku, uskoro primijeti da se događa nešto jako čudno – netko s bizarnom maskom na licu odvodi djecu u nepoznatom pravcu. Učitelj krene dublje istraživati, a to će rezultirati ne samo otkazom, već i mnogo većim posljedicama..

Nakon što pročitate ovaj sažetak knjige, zasigurno ćete poželjeti otkriti nešto više o tome što se to događa, postoji li ovaj sindrom i kako on utječe na ljude oko njih te kako je biti učitelj u jednoj takvoj školi. Budući da nitko ne može izdržati kontakt s njima više od nekoliko minuta prije povraćanja ili glavobolje, indigo djeca su – po pomalo depresivnom scenariju – okupljena i zatvorena u posebne škole u kojima će im, kažu znanstvenici, biti bolje.

– Smijem li vas pitati zašto ste se prestali time baviti? (…)
– Zbog majki – rekla je. U prvom redu zbog majki. – Znate, to čovjek može izdržati samo neko vrijeme. Njihove tamne podočnjake, skvrčene prste, slijepljenu i neopranu robu, usne koje optužuju i uvijek lagano podrhtavaju, burn out, burn out, a zatim one apsurdne ideje… Ali dobro, one i ne mogu drugačije, htjele bi da njihova djeca budu jednako zdrava kao i sva druga, normalna djeca. No te majke možeš podnositi samo neko vrijeme. Kako sjede pred tobom i pričaju o svojoj iscrpljenosti.. i onaj napaćeni ton kojim uvijek pripovijedaju, to valjda mogu samo žene.

Setz se zaposli u institut odmah nakon završetka fakulteta, pomalo nesposoban da zaposli posao u običnoj školi. Njegova nervoza počinje odmah pri dolasku u internat. Glavni pokretač radnje jest preseljenje, odnosno relokacija djece. Specifičnim pripovijedanjem autor iznosi radnju na posve kreativan način – ubacuje raznorazne dokumente, članke iz novina, bizarne informacije, fotografije i ostale vijesti i dokaze o ovom zanimljivom fenomenu. Upravo iz tog razloga je vrlo uzbudljivo čitati ovu knjigu jer nikad ne znate što vas čeka na idućoj stranici.

Stajao sam sam na svojem komadiću zemlje ne mičući se. Poput šahovske figure koja čeka da je igrač pomakne. Njoj samoj nikada ne bi palo napamet da napusti to polje.

Roman je vrlo kompleksan zato što prikazuje dvije paralelne priče: jednu u sadašnjosti (2000-ih godina) u kojoj profesor matematike Setz istražuje tajnovito nestajanje djece; jednu u budućnosti (2021. godine) u kojem Robert Tätzel, njegov bivši učenik, saznaje da je Setz optužen, premda oslobođen optužbi, za neizreciv zločin.

Dakle, istovremeno, roman prati Roberta koji je već odrastao i prebolio ovaj sindrom koji najčešće nestane dolaskom puberteta. Robertov život počinje se mijenjati nakon što pročita o oslobađajućoj presudi osumnjičenika za ubojstvo Clemensu Setzu kojeg se Roberta prilično dobro sjeća iz djetinjstva. Pa tako dok je Setz zaokupljen potragom za istinom koja je snašla sudbine njegovih bivših učenika, Robert – četrnaest godina u budućnosti – istražuje istinu o zločinu svog bivšeg profesora.

Robert je ugledao knjigu koja je više odgovarala njegovu ukusu: Boy Wonder – autobiografija Burta Warda. Znaš, Robine, pisanje knjiga ključ je svjetskog mira. Kada bi svi ljudi napisali autobiografiju, svi bismo se razumjeli.

Ovo je “isprepletena priča, koja uključuje elemente misterije, znanstvene fantastike i sociološke komentare.” Indigo sindrom je metafora za usamljenosti i samoću, budući da urođeno stanje sprječava kontakt s drugima. U jednom intervjuu Clemens, autor romana, navodi da je riječ o autobiografiji jer, kako kaže, uvijek je i sam imao tendenciju spremanja isječaka i djela o zanimljivim ili čudnim temama.

Budući da nisam ljubiteljica znanstvene fantastike, moram priznati da sam ostala iznenađena s kolikim sam interesom čitala ovaj roman. U većini slučajeva me romani ovog žanra odmah odbijaju, ali ovdje nije riječ isključivo o znanstvenoj fantastici već i o zanimljivom trileru. Posebno cijenim autorovu originalnost, kreativnost i domišljatost te postizanje nepredvidivosti i napetosti od samoga uvoda. Unatoč zanimljivoj temi i likovima, roman mi nije u potpunosti sjeo (ako izuzmemo žanr) zbog tmurne atmosfere; prigušena tuga, nostalgija i česte glavobolje.

Indigo zasigurno nije roman za svih, ne čita se lako ni brzo, miješaju se razni stilovi pripovijedanja i sve je to ono što ovu knjigu čini drugačijom i posebnom.