Elena Ferrante bi mogla, što se mene tiče, napisati dugi esej o čišćenju unutrašnjosti automobila i ja bih ga rado pročitala. I pri tom uživala.
Pročitala sam novu zbirku eseja “Na marginama” ove talijanske autorice koja je izašla iz tiska prije nekoliko dana. Zahvale što sam među prvima dobila knjigu idu izdavaču Profil koji su mi omogućili da ne moram iduća dva mjeseca provesti vrebajući katalog knjižnice da dođem do ove knjige.
Na nešto više od 120 stranica Elena Ferrante piše o temama koje su mi uvijek zanimljive – o čitanju i pisanju. Zbirka sadrži četiri eseja, izvorno napisana da budu predstavljena kao niz predavanja. Kako bi se zaštitila Elenina anonimnost koju želi maksimalno zadržati pišući pod pseudonimom, glumica Manuela Mandracchia u ulozi autorice izvela je ove tekstove na pozornici kazališta Arena di Sole u Bologni. Zasluge za prijevod s talijanskog jezika idu Ani Badurini.
Naslov “Na marginama” ima više značenja, a odnosi se na margine koje označavaju dio rubne površine papira, odnosno bjeline oko teksta koje dijeli crvena crta (u dječjim bilježnicama), ali i na težnju autorice da izađe izvan tih okvira. Svatko tko je čitao Ferrantina djela, mogao je uočiti da je njeno pisanje realistično, pomalo surovo i kontroverzno.
Pa, bijelu stranicu nisu razgraničavale samo vodoravne crne pruge nego i dvije okomite crvene, jedna slijeva, druga zdesna. Pisati je značilo kretati se unutar tih pruga, a s tima sam se prugama – tog se jasno sjećam – patila.
iz eseja “Muka i pero”
Svaki esej nudi rijedak uvid u čitalačke utjecaje koji uvelike oblikuju Elenino pisanje. Na stranicama iznosi svoje borbe, nedoumice i motivaciju za pisanje. Premda je napisano za širu populaciju, jezik, izražavanje i reference koje se spominju djeluju prilično napredno i akademsko.
Općenito, mislim da je moj doživljaj pisanja – kao i sve teškoće koje ono donosi – povezan sa zadovoljstvom koje me obuzme kad uspijem ostati elegantno unutar margina, a ujedno i s osjećajem da sam nešto izgubila, potratila kad u tome uspijem.
iz eseja “Muka i pero”
Nije lako pisati o pisanju, a ni čitati o čitanju, ali Ferrante to čini vješto. Sve je kompaktno sročila da se knjiga čita brzo i s velikim užitkom (tj. s guštom, kako bi rekli mi u Dalmaciji).
Propituje podrijetlo ideja i tema kojima se bavi u svojim romanima stoga svakako preporučujem da pročitate njezine romane prije ovih eseja. Ako ste već čitali njene knjige, onda će vam biti još zanimljivije kad shvatite logiku kojom se autorica vodila prilikom pisanja Mračne kći, Lažljivog života odraslih, Mučne ljubavi i ostalih s naglaskom na interpretaciju ženskih likova.
Osobito sam uživala u anegdotama iz autoričinoga čitalačkog i spisateljskog života, sićušna provirivanja iza maske, početke njenog pisanja, promatranje društva u kojem i o kojem piše. Posljednji esej “Danteovo rebro” iziskivao je najviše koncentracije jer detaljno secira pisanje velikog Dantea koji je uvalike utjecao, piše Ferrante, na njeno pisanje i ljubav prema čitanju.
Pages Of Lucy 
Leave a comment